ODA PRIJATELJSTVU

Koračam tiho i mirno ulicama grada. Subotnje je poslijepodne. Sunce je obasjalo hrpice snijega i lagano ih topi. Igra svjetlosti s blještavilom sniježnog pokrivača čini čaroban ugođaj. Promatram svijet oko sebe; ljude, prirodu, nebo, vjetar koji zanosno šušti ogoljelim krošnjama... Punim plućima udišem oštar zimski zrak. Danas je u mojim mislima svijet idealan. Ni sama ne mogu vjerovati da sam od svakodnevne žurbe uspjela pobjeći. Barem na trenutak. Smješkajući se, laganim koracima hodam niz ulicu. U jednom trenutku u zbilju me vraćaju slučajni prolaznici; prodavačica na kiosku kojoj je već dosta ljudi i namrštenim licem otprati svaku ljudsku pojavu koja joj se približi, bračni par koji svu svoju energiju troši na žučne razmirice i rasprave, dječaci koji još i nisu počeli živjeti, a već proklinju život i sve njegove vrijednosti, beskućnici koji tumaraju ulicama besciljno. I pitam se što se to oko mene događa. Otkud ta malodušnost koja je zavladala svijetom. Gdje je ona radost življenja koju ja nosim u sebi? Postoji li uopće onaj jutarnji ushit i veselje zbog sunca kojim je započeo novi dan? Kad bolje razmislim, cijenimo li svaki novi dan koji nam je poklonjen? Živimo li u prošlosti ili u budućnosti, a sadašnjost nam kao pijesak curi kroz prste? Teško mi je dokučiti što je potrebno da ljudi postanu sretniji. Što je zapravo sreća? Isus nas uči da budemo sretni i da nam nisu potrebne revolucije i velike reforme da promijenimo svijet. Dovoljno je uživati u svakom danu koji nam je dan i činiti dobra djela ispunjena ljubavlju prema malim stvarima koja će služiti bližnjima i na slavu Gospodinu. ( čarolija malenih koraka, Osvit, srpanj 2004.)

Mladi su ti koji trebaju mijenjati svijet, reći će mnogi. No, to je vrlo teško i čini se gotovo nemoguće. Ljudi se više međusobno ni ne poštuju, a kamoli da poštuju Boga. Većina njih poštuje Boga u vidu neke tradicije, a ne kao pravog Stvoritelja. Mladi koji vole ići u crkvu, koji vole Boga onako čisto jednostavno i koji su spremni nešto učiniti da i ostali počnu živjeti pravim vjerskim životom, to ne mogu. često ili gotovo uvijek su ismijavani i proglašavani čudacima. Teško je ustati iznad te zaluđene mase i čvrsto držati svoj stav. No upravo je to potrebno. I dok upoznajemo nove prijatelje u školi, na fakultetu, na ulici, koji nemaju slična načela u životu kao mi, nastaju teškoće. Kao da se bojimo reći da smo vjernici da ne bismo bili ismijani. No, nakon takvih ismijavanja postanemo jači i odlučniji u svojim stavovima. I jednog dana, kad vidimo te ljude kako pate u svom životnom bescilju, ili su pali u ralje nekih od "aktualnih" ovisnosti i tako prolazi njihov život, shvatimo da smo cijelo vrijeme u pravu. Shvatimo da jedino pravo možemo živjeti ako živimo u vjeri. Uz njega nadvladamo životne poteškoće. I tad znamo da Krist uvijek pobjeđuje. Ma koliko se to nevjerojatno činilo. (Postati otporan, Osvit, lipanj 2002.)